decembar 17, 2017

Najveće Dodikove prevare i laži

dodik bratunac

Od silnih predizbornih obećanja o referendumu za otcjepljenje Republike Srpske od BiH, Milorad Dodik je održao samo jedan i to onaj o 9. januaru, Danu RS, koji je njegova najvjernija i najbliža saradnica i premijerka RS Željka Cvijanović nazvala „anketom“. Taj referendum, održan 25. septembra 2016. u jeku izborne kampanje, osim trošenja budžetskog novca, nije donio nikakav rezultat. Osim možda koji glas više za SNSD i kratku priliku da glume žrtve zarad „viših nacionalnih interesa“.

Sada, kada je opozicija odlučno krenula na put bez povratka, shvativši da će u potpunosti izgubiti podršku građana ako se oštro ne suprotstavi arogantnoj i osionoj vlasti, zavladala je panika među vladajućima. Naročito među Dodikovim buldozima iz prvih redova, od kojih je većina ucijenjena ili skupo plaćena opljačkanim narodnim novcem.

Makedonski scenario, narandžasta, žuta ili drugom bojom obojena revolucija, bauk je kojim ovih dana Dodikovi kerberi posredstvom režimskih medija plaše građane Republike Srpske. Sve to nakon samo jednog oštrijeg nastupa opozicije u Narodnoj skupštini, na šta je vlast reagovala – oružanom silom!

– Građani Republike Srpske nisu spremni da se odreknu državnosti za koju su se izborili uz teške žrtve i koja im je garantovana u Dejtonu, a nezadovoljstvo ekonomskom situacijom nije dovoljno da izađu na ulice i traže smjenu vlasti, jer je ta vlast, ipak, garant samostalnosti Srpske u okvirima Dejtonskog sporazuma, navodi se u komentaru ruske novinske agencije „Sputnjik“ na srpskom jeziku na parlamentarnu krizu u Banjaluci.

U tekstu pod naslovom „Srpsku čuvaju Srbi i – neće na ulicu“ autor Nikola Joksimović upozorava da nema garancija da će Republika Srpska biti samostalna i nakon eventualnog „makedonskog scenarija“, jer ih tome uče druge obojene revolucije.

Autor u potpunosti zanemaruje činjenicu da je Republika Srpska već preživjela dvije „obojene revolucije“ i to 1997. i 2006. godine. Preživjela, a nije (p)ostala samostalna poslije Biljanine revolucije iz 1997. godine i Dodikovog dolaska na čelo Vlade RS 1998. uz podršku Zapada.
Republika Srpska nije (p)ostala samostalna ni nakon što je na vlast 2006. godine ponovo došla politička opcija na čijem čelu je Milorad Dodik. Naprotiv. Aktuelno rukovodstvo Republike Srpske, odnosno vlast koju već 11 godina predvodi SNSD, revnosno je izvršavala sve naloge koji su dolazili iz Vašingtona i Brisela.

Zato se Dodik i njegovi sljedbenici i plaše izlaska građana na ulice i narodnog gnjeva. Plaše se čak i „onih dječaka koji vozaju autiće“, kako je omladince iz udruženja „Restart Srpska“ sa ekrana RTRS posprdno nazvao ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač. Isti ministar koji je naoružanu policiju suprotstavio golorukim opozicionarima i time pokazao da je za nas i Turska oličenje demokratije. U Turskoj se poslanici potuku i okrvave u parlamentu, ali ih ne razvađa naoružana policija.

Ima li razloga za proteste?

Ako ekonomsko uništavanje Republike Srpske nije dovoljan razlog da njeni građani izađu na ulice i pokažu da nisu zadovoljni što ih vlast pljačka, šta je dovoljno? Šta treba da ih pokrene na bunt? Da ih silom iz kuća istjera naoružana policija, kao što je to prije nekoliko dana učinila sa poslanicima opozicije u Narodnoj skupštini?

Aktuelnoj vlasti u Republici Srpskoj danas je na naplatu došlo sve ono što je činila tokom protekle decenije, kao i ono što je obećala, a nije činila.
Čitava priča u vezi sa navodnim „makedonskim scenarijem“ u Republici Srpskoj, koja stiže iz Dodikove kuhinje, vrti se oko izjave ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića, koji je nedavno rekao da mu je „makedonski scenario“ u Republici Srpskoj „prihvatljiv“.

– Da se, kojim čudom, u Republici Srpskoj dogodi „makedonski scenario“ i Dragan Mektić ili bilo ko drugi posle toga dođe na vlast, on bi, poput Zaeva u Makedoniji, morao da sprovodi ne ono što je volja građana, već ono što je volja Bakira Izetbegovića, visokog predstavnika i američkog ambasadora. Sve drugo bilo bi nevažno, kaže se u tekstu koji je objavio Sputnjik.

A šta je Dodik sve ove godine činio, osim što je provodio naloge iz Brisela i Vašingtona!?

U prvom premijerskom mandatu ukinuo je platni promet sa Srbijom u koju se danas kune, eliminišući sredinom 1999. srpski dinar kojeg je zamijenila konvertibilna marka.

Nijedna sjednica Vlade RS kojom je Dodik predsjedavao nije mogla da počne prije nego što OHR verifikuje njen dnevni red. Za servilnost stigla je i nagrada, pa je novac od donacija, ali i iz budžeta, dijelio svojim pulenima šakom i kapom, zbog čega je kasnije završio na sudu. Njegovim oslobađanjem od odgovornosti, kao predjednika vlade, počeo je sunovrat domaćeg pravosuđa koji traje i danas.

Iako je Dodik 2006. osvojio vlast najavljujući bespoštednu borbu protiv kriminala i SDS-ovih poratnih tajkuna, nikakve istrage protiv njih nije bilo. Naprotiv. Većina tajkuna zaštitu je našla u SNSD-u, uključujući i one najkrupnije (poput vlasnika Integrala i još sijaset preduzeća, Slobodana Stankovića; stasao u vrijeme vlasti SDS), koji već godinama rade najveće infrastrukturne projekte i povlače novac iz budžeta i kredita koje Dodikova vlast bespoštedno uzima kod stranih kreditora.

Specijalno tužilaštvo RS koje je osnovano 2006. godine, ugašeno je je deset godina kasnije, bez ikakvih ozbiljnih rezultata u borbi protiv organizovanog kriminala, ili školskom terminologijom rečeno „kriminala bijelih kragni“. Jedina „zasluga“ Specijalnog tužilaštva jeste što je obustavilo istragu protiv Milorada Dodika i ostalih koji su se našli pod istragom zbog malverzacija prilikom izgradnje autoputa Gradiška-Banjaluka i zgrade Vlade RS.

Ni obećanu reviziju započete privatizacije u RS Milorad Dodik nikada nije proveo, iako famozna komisija zadužena za taj posao i danas egzistira.

Kada je skupština Kosova 17. februara 2008. godine proglasila nezavisnost, Milorad Dodik se držao obećanja datog Amerikancima da u Republici Srpskoj „neće biti nikakvih problema“. Na ulice Banjaluke izašlo je nekoliko stotina studenata banjalučkog Univerziteta koji su izrazili podršku srpskim studentima na Kosovu i protivljenje jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova. Jedna grupa došla je pred kancelarije američke ambasade sa jajima i kamenjem i tu ih je dočekao kordon policije. To je bila sva Dodikova „pobuna“ protiv samostalnosti Kosova.
Gora od ovoga bila je jedino Dodikova ponuda Srbima sa Kosova da se presele u Republiku Srpsku.

Dan nakon proglašenja kosovske nezavisnosti, član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Nebojša Radmanović primio je u Sarajevu Grujicu Spasovića, tadašnjeg ambasadora Srbije u BiH, koji mu je uručio pismo predsjednika Srbije Borisa Tadića u vezi situacijom na Kosovu.

U saopštenju nakon sastanka, iz Radmanovićevog kabineta je navedeno:

– Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske Nebojša Radmanović izrazio je potrebu da se u BiH u ovom trenutku sačuva mir i stabilnost i ne dozvole nikakve nepotrebne i ishitrene reakcije.

Godinu dana kasnije, 2009., SNSD je preko srpskog člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića pokrenuo mehanizme za pristupanje BiH NATO savezu.BiH je danas u predvorju NATO saveza, a Dodik jedini odgovor nap omen NATO-a je još jedan referendum – o ulasku u NATO.

Od silnih predizbornih obećanja o referendumu za otcjepljenje Republike Srpske od BiH, Milorad Dodik je održao samo jedan i to onaj o 9. januaru, Danu RS, koji je njegova najvjernija i najbliža saradnica i premijerka RS Željka Cvijanović nazvala „anketom“. Taj referendum, održan 25. septembra 2016. u jeku izborne kampanje, osim trošenja budžetskog novca, nije donio nikakav rezultat. Osim možda koji glas više za SNSD i kratku priliku da glume žrtve zarad „viših nacionalnih interesa“.

Dodikov hod po žici

Opasni hod po žici između Rusije i Zapada Dodik je započeo onda kada su njegovi zapadni mentori počeli da ga pritišću zbog sve veće arogancije prema njima, ali i institucijama BiH. Dodikova Ahilova peta u ovom slučaju je nemjerljiv kriminal u kome je ogrezla njegova vlast. Ta vlast i danas iz ekonomski skršene Republike Srpske izvlači novac po principu cijeđenja suve drenovine. Nema tendera u javnom sektoru a da se Dodikovi tajkuni nisu unaprijed u njega ugradili.

Američke sankcije Dodiku iz januara ove godine samo su ga djelimično obeshrabrile. Ipak, dočekao se na noge i uz pomoć podmitljivih birokrata EU privremeno odložio uvođenje sankcija Brisela.

Sada ponovo koketira sa Zapadom pokušavajući da utiče na tokove političkih procesa u BiH, kako bi pokazao da još uvijek nije gotov. Ipak, bez obzira na sve propuste opozicije i njen rejting u javnosti, svako komešanje u kome se u pomoć poziva narod da bude konačni sudija, Dodiku se tresu gaće. A kako i ne bi?

Taj narod iz dana u dan svjedoči sveopštem rasulu, korupciji, kriminalu i partokratskoj vladavini koja je stranačku knjižicu pretpostavila i Bibliji. Zbog toga su na izborima 2014. godine razočarani građani, barem koji su odlučili da uopšte glasaju, opoziciji dali gotovo polovinu mandata. Sve nakon toga ponovo je bila korupcija, politička trgovina, kriminal…

Opozicija je godinama propuštala da čini ono što je morala, pa je sada sustiže sve što je odlagala. Tako je 2014. dopustila formiranje parlamentarne većine u Narodnoj skupštini uprkos očiglednoj političkoj korupciji i trgovini poslaničkim mandatima. Nedugo potom, opozicija je olako dopustila i formiranje druge vlade Željke Cvijanović, uprkos audio snimku koji dokazuje trgovinu „papcima“ koji su pojačali većinu za izbor njenog kabineta.
Sada, kada je opozicija odlučno krenula na put bez povratka, shvativši da će u potpunosti izgubiti podršku građana ako se oštro ne suprotstavi arogantnoj i osionoj vlasti, zavladala je panika među vladajućima. Naročito među Dodikovim buldozima iz prvih redova, od kojih je većina ucijenjena ili skupo plaćena opljačkanim narodnim novcem.

Zato se olako poteže oružje i prijeti upotrebom sile. Izbori su još daleko, a svako popuštanje zahtjevima opozicije u vidu smjena ili istrage odgovornih, poraz je koji Dodik ne može da podnese. Tako je bilo i sa ministrom finansija Zoranom Tegeltijom koji je odgovoran za stotine miliona budžetskog deficita. Umjesto Tegeltijine glave, na žrtvenik vlasti prinesena je ona revizorska, Duška Šnjegote.

Jedina dobra stvar u aktuelnoj krizi u Narodnoj skupštini sadržana je u tome što ni opozicija ne smije olako da uzmakne. Ako sada ne istraju u disciplinovanju vlasti, na izbore 2018. ne moraju ni da izlaze.

Izvor: BN TV

Povezani tekstovi